Skandinavski hodači po krovu
Skandinavski Tag Vandren (Hodači po krovu) su relativno nova urbana legenda. Radije ostaju iznad zemlje iz nepoznatih razloga, a mogu da prave fantastične skokove s krova na krov zgrade.
Opisivani su kao zgodni ljudi sa rukama na kojima su kandže i svetlucavim narandžastim očima. Obučeni su u crno, ili čak imaju crnu vinilnu kožu. Najdetaljnija priča o Hodačima po krovu kaže da je jedan čovek kasno noću pogledao kroz prozor stana i video nekog kako hoda po jedne zgrade. Spodoba sa naradžastim svetlećim očima je zatim skočila na njegov prozor i razbila ga, a ovaj pobegao glavom bez obzira.
Opisivani su kao zgodni ljudi sa rukama na kojima su kandže i svetlucavim narandžastim očima. Obučeni su u crno, ili čak imaju crnu vinilnu kožu. Najdetaljnija priča o Hodačima po krovu kaže da je jedan čovek kasno noću pogledao kroz prozor stana i video nekog kako hoda po jedne zgrade. Spodoba sa naradžastim svetlećim očima je zatim skočila na njegov prozor i razbila ga, a ovaj pobegao glavom bez obzira.
Mali crveni čovek Francuske
Prema francuskoj legendi, čovek po imenu Žan je radio kao mesar pored kraljevskog dvorca Tiljeri u Parizu, tokom vladavine Katarine de Mediči (1547-1559). Žan je previše znao o dvorskim tajnama pa je pogubljen kada je pretio da će ih otkriti javno. Na egzekuciji se zakleo da će ustati iz mrtvih. Njegov duh, grbavac prekriven krvlju, progonio je Katarinu do kraja života, a potom je nastavio da pohodi Tiljeri, obično se pojavljujući u predveče neke velike katastrofe. Navodno se i Napoleon susreo sa Malim crvenim čovekom u dva navrata. čak ga je molio da odustane od svojih pohoda.
"Visoka osam stopa" iz Japana
Priča o Hačišakusami, u grubom prevodu "Visoka osam stopa", legenda je iz Japana prvi put objavljena 2008. godine na internetu. Potom je brzo postala lik iz stripova koji je postao popularan širom zemlje. Prema autoru priče, posećivao je dom svojih dede i babe u malom selu gde je video čudnu gospođu koja je bila neverovatno visoka (osam stopa je duže od 2,4 metra, što je mnogo i za nejapanske standarde ljudske visine), i smejala se na neuobičajen način.
Kada je starima ispričao svoj susret, oni su se uspaničili, jer svaki mlad čovek koji sretne Hačišakusami umire za nekoliko dana. Pripovedaču se to nije desilo i spasio se uz pomoć moćnog egzorciste i brzog automobila kojim je odvezen van oblasti Visoke osam stopa. Nikada više nije video dedu i babu, niti je smeo da dođe na dedinu sahranu.
Kada je starima ispričao svoj susret, oni su se uspaničili, jer svaki mlad čovek koji sretne Hačišakusami umire za nekoliko dana. Pripovedaču se to nije desilo i spasio se uz pomoć moćnog egzorciste i brzog automobila kojim je odvezen van oblasti Visoke osam stopa. Nikada više nije video dedu i babu, niti je smeo da dođe na dedinu sahranu.
Čovek sa torbom
Jedna prilično bolesnua priča o torbaru (El Sacoman) potiče iz Španije. Tamo je 1910. otet jedan sedmogodišnjak kako bi poslužio za lečenje tuberkuloze jednog bolesnika, Franciska Ortege. Ortegi je lokalni "lekar" rekao da se može izlečiti ako bude pio krv deteta i namaže grudi njegovom vrućom utrobom. Zbog ubistva dečaka pogubljeni su i Ortega i "lekar".
Ta priča poslužila je kao podloga za legendu o čoveku koji nosi crnu torbu i luta noćima po ulicama Meksika i Latinske Amerike, tražeći nestašnu ili zalutalu decu.
Ta priča poslužila je kao podloga za legendu o čoveku koji nosi crnu torbu i luta noćima po ulicama Meksika i Latinske Amerike, tražeći nestašnu ili zalutalu decu.
Londonska spodoba
Godine 1958. dva voza su se sudarila samo minut nakon što su napustila londonsku stanicu Bikontri, pri čemu je poginulo deset ljudi. Drugi incident na toj stanici, 1992. godine, povezuje se sa prvim. Šef stanice se unervozio kada su mu se kasno noću otvorila vrata kancelarije tri puta, bez očiglednog razloga.
Kada je izašao da prošeta po peronu, nije mogao da se otme utisku da ga neko prati u stopu. Iz sebe je ugledao plavokosu ženu u beloj haljini... bez lica. Prilika je brzo izbledela. Šef je naknadno doznao da je spodobu video i njegov saradnik, ali nije želeo da je spominje.
Kada je izašao da prošeta po peronu, nije mogao da se otme utisku da ga neko prati u stopu. Iz sebe je ugledao plavokosu ženu u beloj haljini... bez lica. Prilika je brzo izbledela. Šef je naknadno doznao da je spodobu video i njegov saradnik, ali nije želeo da je spominje.
Veliki sivi čovek Škotske
U Škotskoj 1925. godine, jedan visokocenjeni naučnik i planinar prijavio je da je morao da beži od nepoznatog stvorenja u magli na Ben Mekdui (najviša planina škotskog gorja Kerngorms i druga po visinu u Velikoj Britaniji).
Kasnije su i drugi penjači spomenuli stvora na istom mestu, koga su dotad prećutali kako ne bi ispali smešni.
Pojava je nazvana Veliki sivi čovek (Am Fear Liath Mor), jer su planinari prijavili spodobu na dve noge i sivim krznom koja se pojavljuje samo kada je magla.
Kasnije su i drugi penjači spomenuli stvora na istom mestu, koga su dotad prećutali kako ne bi ispali smešni.
Pojava je nazvana Veliki sivi čovek (Am Fear Liath Mor), jer su planinari prijavili spodobu na dve noge i sivim krznom koja se pojavljuje samo kada je magla.
Duhovi Kanbere
13. avgusta 1940, deset ljudi, među kojima je bio i jedna visoki vladin službenik, poginulo je kada je avion pri sletanju udario u brdo. Mesto avionske nesreće je obeleženo spomenikom, ali to nije, kažu, jedini spomen na taj događaj.Navodnu su ljudi tamo viđali neobična svetla i čuli zvuke aviona koji se ruši. Jedan mladi par je prijavio da je noću tamo video figure duhova koji su išli putem ispred njihovog automobila. Štaviše, jedna tinejdžerka je prijavila da ju je iz šume pojurio pilot koji je bio u plamenu.
Zelena kandža iz Indijane
U avgustu 1955. godine u Godtaunu, u američkoj državi Indijana, gospođe Darvin Džonson i Kris Lembl su krenule da se rashlade na reku Ohajo. Tokom plivanja na samo pet metara od obale dohvatila ju je za koleno velika ruka sa kandžama, i povlačila u dubinu. Uspela je da se oslobodi uz pomoć prijateljice a na telu su joj ostali tragovi ogrebotina i zelenkasti otisci dlanova kojima su trebali dani da se speru. Da stvar bude čudnija, nekoliko dana kasnije gospođa Džonson i njen suprug su imali posetu. Jedan osoba, koja je tvrdila da je pukovnik Vojnog vazduhoplovstva, raspitivala se o događaju i upozorila ih da o njemu ne govore drugima.
Moskovski penjač
U oktobru 2013. godine, svet je ugledao zaista čudan video klip na Jutjubu. Na njemu se videlo veliko neobično stvorenje kako se u po bela dana pentra uz jedan spoljni zid zgrade negde u okolini Moskve.
Popelo se na vrh zgrade, pa nestalo s druge strane krova. Među milionima posetilaca ubrzo se razvila teorija o "ruskom mutantu" neke vrste. Ispostavilo se da je iz dosade video od raznih snimaka "namontirao" čovek po imenu Dmitrij Katajev. I pored toga klip nastavlja da se redovno pojavljuje kao "pravi paranormalni fenomen" na mnogim vebsajtovima.
Popelo se na vrh zgrade, pa nestalo s druge strane krova. Među milionima posetilaca ubrzo se razvila teorija o "ruskom mutantu" neke vrste. Ispostavilo se da je iz dosade video od raznih snimaka "namontirao" čovek po imenu Dmitrij Katajev. I pored toga klip nastavlja da se redovno pojavljuje kao "pravi paranormalni fenomen" na mnogim vebsajtovima.
Zver iz Barmston drejna
U Hulu, u Engleskoj, u maju 2015. godine ljudi su masovno počeli da prijavljuju da su videli veliku, dlakavu zver pored kanala Barmston drejn. Kada bi se ispravila, bila je visoka gotovo dva i po metra. Jedna žena videla je da stvorenje skače s jedne obale kanala na drugu, i nestaje u zemlji. Jedna par je prijavio da je slično stvorenje video kako jede nešto što se ispostavilo kao nemački ovčar. Sa psom u čeljustima zver je preskočila 2,4 metara visoku ogradu i nestala u noći. Krajem avgusta sledeće godine, sada već poznatu Zver iz Barmston drejna dobro su osmotrili jedna žena i njene dve prijateljice. Oni su se vozili putem kada im je prišlo nešto za šta su iz daljine pomislili da je lisica. Krem-siva "lisica" sa ljudskim licem se uspravila i hodala ka automobilu, a najviše ih je uznemirilo što je imala ljudsko lice. Žene su pobegle glavom bez obzira.
Teke Teke
Ime je nastalo po zvuku koji laktovi stvorenja stvaraju prilikom kretanja. Prema staroj priči, mlada učenica pala je pod voz metroa koji ju je presekao na pola.
Njeh duh se vuče okolo noseći testeru ili kosu i naleće na žrtve koje nisu dovoljno brze da ga izbegnu. Ubije ih sečući ih na pola da ne bi bio samo on takav.
Njeh duh se vuče okolo noseći testeru ili kosu i naleće na žrtve koje nisu dovoljno brze da ga izbegnu. Ubije ih sečući ih na pola da ne bi bio samo on takav.
Lutka Okiku
Lutka koju je zaposeo duh deteta decenijama intrigira Japance. Po legendi, lutka duga 40 centimetara obučena je u kimono sa sitnim svetlucavim očima i kosom koja raste. Nazvana je prema prethodnoj vlasnici.
Od 1938. lutka se nalazi u hramu Manendži u gradu Ivamizava, a prema tvrdnji iz tog hrama, kosa koja je prvo bila kratka narasla je na 25 centimetara dužine do lutkinih kolena i nastavlja da raste iako je s vremena na vreme šišaju.
Kaže se da je lutku 1918. kupio 17-godišnji Eikiči Suzuki za svoju 2-godišnju sestru Okiku prilikom posete Saporu. Devojčica je volela lutku i igrala se njome, ali je naredne godine iznenada umrla od prehlade.
Porodica je lutku položila na kućni oltar i molila joj se svaki dan, da bi zapazila da je posle nekog vremena kosa lutke počela da raste, To je za njih bio znak da se neupokojeni duh nastanio u lutki. Porodica Suzuki se 1838. preselila na Sahalin i predala lutku hramu Manendži.
Od 1938. lutka se nalazi u hramu Manendži u gradu Ivamizava, a prema tvrdnji iz tog hrama, kosa koja je prvo bila kratka narasla je na 25 centimetara dužine do lutkinih kolena i nastavlja da raste iako je s vremena na vreme šišaju.
Kaže se da je lutku 1918. kupio 17-godišnji Eikiči Suzuki za svoju 2-godišnju sestru Okiku prilikom posete Saporu. Devojčica je volela lutku i igrala se njome, ali je naredne godine iznenada umrla od prehlade.
Porodica je lutku položila na kućni oltar i molila joj se svaki dan, da bi zapazila da je posle nekog vremena kosa lutke počela da raste, To je za njih bio znak da se neupokojeni duh nastanio u lutki. Porodica Suzuki se 1838. preselila na Sahalin i predala lutku hramu Manendži.
Aka Manto
Toaleti japanskih škola su po ovoj legendi zaposednuti nečim veoma čudnim.
Prema podacima sa Vikipedije, radi se o duhu koji pohodi poslednji toalet u redu i dok sedite na šolji pita vas da li želite crveni ili plavi toalet papir. Ako kažete crveni, seći će vas sve dok vaša odeća ne postane crvena, a ako kažete plavi zadaviće vas da vam lice poplavi. Svaki pokušaj da nadmudrite Aka Mantoa traženjem neke druge boje za posledicu ima to da vas odvuče u podzemni svet. Izgleda je jedini pravi način da se spasete da kažete "Nikakav papir" i ostaviće vas na miru.
Prema podacima sa Vikipedije, radi se o duhu koji pohodi poslednji toalet u redu i dok sedite na šolji pita vas da li želite crveni ili plavi toalet papir. Ako kažete crveni, seći će vas sve dok vaša odeća ne postane crvena, a ako kažete plavi zadaviće vas da vam lice poplavi. Svaki pokušaj da nadmudrite Aka Mantoa traženjem neke druge boje za posledicu ima to da vas odvuče u podzemni svet. Izgleda je jedini pravi način da se spasete da kažete "Nikakav papir" i ostaviće vas na miru.
Hitobašira
Poznato i kao ljudski stub, radi se o obliku prinošenja ljudske žrtve koji je ranije praktikovan u Japanu. Ljudska žrtva je zakopavana živa ispod ili unutar velikih građevina poput brana, mostova i zamkova, kako ih ne bi srušile prirodne nepogode ili neprijatelji. Verovalo se da duhovi zakopanih postaju zaštitnici građevine koji teraju zle duhove. Poznati slučaj hitobašire odnosi se na zamak Macue u prefekturi Šimane. Građen je tokom 17. veka, ali je tokom gradnje palo nekoliko zidova, pa je odlučeno da se struktura ojača ljudskom žrtvom. U to vreme je u gradu održavan festival Bon, pa je dvorska garda sišla tu, uhvatila najlepšu plesačicu koju su potom ubili i ugradili joj leš u zidove. Gradnja je nastavljena bez problema, ali se, otkad je zamak izgrađen, svaki put kada bi mlada devojka zaigrala na ulicama Macuea,dešavalo da se ceo zamak zaljulja. Zbog toga je zabranjen ples na ulicama grada.
Gozu (Kravlja glava)
Japanska urbana legenda o priči nazvanoj "Kravlja glava". Ta priča je navodno toliko ukleta da svako ko je ispriča, čita o njoj ili je čuje, na kraju umire. Oni koji se susretnu sa pričom, tresu se od straha danima sve dok ne umru od straha. Prema legendi, nastavnik je poveo učenike na ekskurziju i tokom voženje autobusom rešio da im ispriča priču o "Kravljoj glavi". Učenici uskoro počinju da zapomažu da stane, ali on ne može. Policija pronalazi autobus u jaruzi, sa penom koja učenicima u stanju transa izlazi iz usta. Uspeju da ih osveste, ali se ovi potom ne sećaju ničega, uključujući i priču.
Kušisake Ona
Prema legendi, Kušisake Ona ili žena sa prerezanim ustima je visoka žena koja noću hoda sama noseći hiruršku masku, što je uobičajeno za Japance da nose kako bi se zaštitili od prehlada i bolesti. Ali, ona pod maskom nešto krije. Ova žena će vas zaustaviti (pre svega decu koja su joj većinom žrtve) i pitati "Jesam li lepa?" Ako odgovorite "Ne", izvući će makazice i odsćei vam glavu, a ako kažete "Da", ukloniće masku i pokazati usta razrezana od uveta do uveta i pitati ponovo "A sada?" Ako odgovorite "Ne", iseći će vas na pola, a ako kažete "Da" raseći će vam usta kao kod nje. Nemoguće joj je pobeći, pošto će se opet pojaviti pred vama. Izvor ove urbane legende je navodni policijski izveštaj iz 70-ih godina prošlog veka o ženi koju je, dok je jurila za decom, udario auto i policija je pronašla mrtvu sa ustima razrezanim od uveta do uveta.